Magla

Grane drveta nasred širokog polja cepaju večernju maglu, a kroz nju se došunjao i jedan zimski zagrljaj. Miluju kapi sitnije od kiše, stidljivi dodir zakasnele jeseni. Zašto maglu prati ovakva tišina? Nisam čula ni svoj glas koji se smelo odlomio od mojih grudi i pomešao  sa sivilom koje je progutalo mrak. Nema glasova, smirilo se sve što je do malopre jadikovalo, pevalo i živelo, predalo se iluziji nepostojanja. A meni je baš to potrebno…iluzija nepostojanja, zavesa koja će skriti mali život što mi se migolji u rukama.

cropped-b16996d1cfa576ca716647e74aea25a2.jpg

 

“Ne cepaj ovu maglu”, gledam ga tužno, “vidiš kako je lepo kad gorostasno izranjaš iz mraka, kao div. Ne diraj kapljice, padaju mi na lice mesto suza koje su se uzemljile u duši, a ništa da stvore, ništa da izraste.”

Ćuti i drvo, a grane mu se razbežale po iluziji neba, sve čekam da pukne i svet pa da ostane samo ova teška magla.

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s